U svojoj priči Bratunac iz vremena prošlih pogrešno sam naveo činjenice vezane za konobarsku legendu Šaćira, po kome je poznata kafana u Bratuncu Šaćirana i dobila ime, a koja je bila mjesto okupljanja bratunčana svih uzrasta. Prvo me je ispravio moj prijatelj Vahid Čivić i naveo da Šaćir nije umro prije agresije na BiH, već da su ga 1992. godine ubili četnici na kućnom pragu u selu Podčauš koje veže za grad Bratunac. Isto tako, javio mi se i sin Šaćirov, Suljo Bešić. Zahvalio mi je što sam u ovoj priči spomenuo ime njegovog oca. I on je naveo da su Šaćira ubili četnici 1992. godine. Takođe, Vahid mi je napisao da su i Hašu iz Lonjina, koju spominjem u ovoj priči, ubili četnici u Lonjinu, i to, veoma staru osobu koja nije mogla izbjeći, prilikom agresije četničkih hordi na ovo selo. Kome su bili krivi ili, kome su na hator mogli doći Šaćir Haša, dvoje bespomoćnih starih ljudi da se surovo kažnjavaju oduzimanjem života. Za razliku od Šaćira, Haša je našla smiraj na mezarju Veljaci u Bratuncu u kome su pokopani civili-žrtve četničkog zločina.
Kosti rahmetli Šaćira još nisu pronađene.
Duboko se izvinjavam Sulji za ovu moju omašku u ovoj priči. Ovim putem to ispravljam i ponovo objavuljuem tu priču.
Kad god odem u Bratunac svratim na mezarje Veljaci i proučim fatihu svima rahmetelijama a posebno Haši iz Lonjina. U zadnje vrijeme kada navratin na mezarje Veljaci ne nalazim Hašin mezar, vjerovatno je familija kosti Hašine i mezar premjestiliana na drugu lokaciju.
***
Mala čaršija smještena blizu Drine, Bratunac, nikad nije bila ‘tranzitno’ mjesto, a nije to ni sada. Zato se kaže, ako neko sa strane hoće da ide u Bartunac, ide ‘maksuz’, to jest, posebno sa određenim ciljem i poslom, a nikad i nikako ‘usput’. Zbog toga je ovo mjesto uvijek bilo specifično i živjelo je ‘život na svoj način’. Vrijeme teče, a sa vremenom sve se mijenja. Bratunac, kakav je nekad bio i ne liči na ‘sebe’. Kako reče jedan pjesnik, grad ne čine lijepo poredane limuzine na parkiralištima i visoke zgrade od betona. Duša jednog, grada su ljudi, njihove osobine i karakteristike.
Život za čovjeka nikad nije bio lak. Naše, nene ili bake, pričale su nam bajku, kako je jedan ‘čoj’ek’ iš’o noću kroz šumu i negdje, u pola puta, natovari mu se na leđa neka teška prikazaštinja.
— Je li ti teško,- upita prikazaštinja ovog čo’jeka.
Ako čo’jek kaže da mu je teško, ona se još više ‘naturi’ na leđa, a ako kaže da mu je lako, ona mu se skine sa leđa.
Idući kroz život, koji me je dobro udarao sa svih strana, shvatio sam, da su nas sa ovom pričom naše nene, bake, pripremale za život i za sve njegove teškoće. I najmanji životni problem koji bi me ponekad zadesio, ako sam shvatio da je ‘težak’ i nerješiv, bio mi je stvarno težak, a ako je bio u pitanju složen i težak problem, za koji sam mislio da je lak, stvarno mi je bio lak i za njega sam imao uvijek rješenje.
Ljudi, bratunčani iz vremena o kome je riječ, su bili, što rek’o naš narod, naviknuti na sve, i na teškoće i na lijepe trenutke. Neki događaji koji su se poodavno desili u Bratuncu su mi u svježem sjećanju. Pojedine osobe i njihove likove dobro pamtim. Posebno su mi bile drage osobe iz naroda, kako mi to kažemo, obični ljudi. U to vrijeme, ja sam bio opijen, marksizmom i ljenizmom. Intezivno sam čitao ovu literaturu. Takođe, moja velika ljubav je bila a i danas je, nauka o društvu, sociologija. Čitajući ovu i drugu literaturu, dosta sam stekao znanja o društvu, o organizaciji društva i o odnosima između ljudi. Kao veoma mlad, spoznao sam da su ljudi dvolični i da sve što rade, rade zarad ličnog interesa. Sav svoj poganluk ljudi su u to vrijeme prali kroz savez komunista. Uzgred da kažem, danas svoj poganluk i pesinluk, ljudi peru kroz vjeru i nacionalizam. Isti sistem, samo druge metode.
Ne znam tačno, da li su to bile šezdesete ili sedamdesete godine, u Bratuncu se desio štrajk radnika. U to vrijeme drvna industrija je bila u veoma teškoj ekonomskoj situaciji. Jedan od privrednih subjekata koji je bio nosilac razvoja opštine, kako se to tad govorilo, pilana je bila u velikim teškoćama. Sjećam se, na otvorenom skladištu pilane bila je ogramna količina građe koja se nije mogla nigdje plasirati. Radnici ovog preduzeća su organizovali štrajk i to na taj način što su šetnjom od pilane glavnom ulicom išli u dva reda kao vojnici i nosili republičku, državnu i zastavu Saveza Komunista Jugoslavije. Sjećam se, stajao sam kraj Šezine slastičarne i gledao te jadne radnike, odjeveni svi u plava radnička odijela, mršavi, marširali su ponosno sa gumenim čizmama na nogama i uzvikivali parole;
— živio drug Tito, živjela Komunistička partija Jugoslavije – i tome slično. Veličali su ovi jadnici ličnosti i subjekte protiv kojih su štrajkovali.
Haša iz Lonjina je osoba koja je bila ‘stalni putnik’ i posjetilac Bratunca. Sjedila bi kraj robne kuće u Bratuncu a kraj nje poširoka vreća do pola napunjena nepoznatim ‘sadržajem’ i kamenicama koje su joj služile za obračun sa djecom. Odmarala bi tako Haša u hladovini sve dok neko od djece koja bi tim prostorom prolazila ne poviče;
— avioni Hašo….
Haša bi se pravo uvrijedila na ovu poviku djece te bi podviknula,
— Sad sam se pomamila, sad sam se pomamila… – i počela bi bacati kamenice na njih.
Reakcija Haše na ovu poviku djece, nije bila zbog uvrede upućene prema njoj, već da se vidi da je ona predmet nečijeg interesovanja.
Boro, gluhonijema ljudina, veoma simpatična i interesantna osoba, je bio čest gost u Bratuncu. Posjećivao je ugostiteljske objekte a ponekad je šetao sam ulicom. Neko mu jednom kupio tamburu, pa je Boro išao ulicama Bratunca i svirao na tom muzičkom instrumentu. Borina svirka na tamburi nije ni na šta ličila, ali je bila interesantna, jer je on, Boro izvodi. Znao je Boro nalaziti mane drugim osobama. Često bi za one koje nije simpatisao, rukom prema svojoj glavi pokazivao mimikom, da su ludi. Boro mi je bio izuzetno simpatičan. Pokušavao sam da mu pomognem, ali je to bilo teško, jer Boro nije mario za novcem.
U ta daleka vremena u Bratunac su redovno navraćali bračni par Ajka i Sadija, vječiti putnici i lutalice. Prolazili bi ulicom jedno za drugim a neko od prolaznika, znajući Ajkinu ‘slabu tačku’ bi povikao,
— umro Sadija.
Ajka bi ‘promtno’ reagovala,
— dabogda ti se osušila mohuna, ne imao regresa…. – itsl.
Bilo je situacija, ako niko ne reaguje na prisustvo Ajke i Sadije na ulicama Bratunca, tada bi Ajka sama isprovocila ‘incindent’.
Reakcije Ajke na ulicama Bratunca, imale su za svrhu, da prisutni vide da se i ona i Sadija tu nalaze.
Jedna, meni veoma interesantna i draga osoba iz vremena o kome govorim, bio je čistač cepela, prodavač germe i rekorder u darivanju krvi, Ćazim. Često je sjedio na svom ‘radnom mjestu’ koje se nalazilo na prostoru između restorana Lovca i robne kuće i nudio svoje usluge i robu.
U jedno kišno predvečerje Ćazim pripit, go do pojasa, je išao od Lovca prema robnoj kući. Grcajući u plaču je govorio o teškoćama svog života, ustvari, to je bila njegova reakcija na poganluk ljudi, na nepravdu koja se prema njemu i drugima sličnim njemu, čini. Nije, mogao jadnik Ćazim izdržati, jer previše gorčine i bola se u njemu nakupilo. Moralo je to iz njega da provali, da pukne.
Bio sam očevidac ovog reagovanja Ćazima. Bilo mi ga je veoma žao. Mislio sam da mu priđem, da mu kažem neku utješnu riječ, ali nisam za to imao hrabrosti. Bojao sam se da će moju dobru namjeru pogrešno shvatiti.
I danas nosim u svojim sjećanjima taj događaj sa Ćazimom. Prigovaram sebi i drugima, što nismo dovoljno aktivni u borbi za ljudska prava.
U to vrijeme u Batuncu ja, Milan, Pajo i još jedna osoba kojoj sam zaboravio ime, smo se družili. Osoba kojoj sam zaboravio ime je bila iz Srbije, radila je u prosvjeti i mi smo ga zvali Srbijanac. Srbijanac je bio korpulenta ljudeskara, izuzetno fina osoba sa istančanim manirima. Vrijeme smo provodili većinom šetajući u prirodi, na igralištu i u Buljubašića Bašti. Jedan dan ja nisam bio sa njima, bio sam zauzet sa nekim poslovima i baš taj dan oni su ‘imali na programu’ bacanje kamena sa ramena. Nije ovo bilo uobičajeno za naše druženje, ali eto, ne znam, što im je to na um došlo. Naravno, najdalje je kamen odbacio Srbijanac, jer je bio i fizički najspremniji. Milan i Pajo, vjerovatno zbog sujete, složili su priču Srbijancu, neka se on moli bogu što, k’o biva nisam ja tu, odbacio bih ja kamen metar i više od njega, jer sam ja za to pravi majstor. O svemu ovome mi je pričao Pajo poslije nekoliko dana od takmičenja u ovoj sportskoj disciplini. Da budem iskren, kakav ja i bacanje kamena sa ramena. Niti sam to kad radio a niti sam bio za to. Pravo da kažem, ni upola daljine ne bih mogao dobaciti Srbijancu jer nisam bio neka ‘razvijotka’.
Morao sam se dugo skrivati od Srbijanca da bi se održala Milanova i Pajina teorija o ‘mojim vještina’ bacanje kamena sa ramena. Na kraju sam mu sve priznao, da su to Milanove i Pajine ujdurme.
Kafana Šaćirana u Bratuncu je bilo mjesto u kome se skupljala Bratunačka raja. Iako je Šaćir, konobar, koji je nekad radio u ovoj kafani, već poodavno bio u penziji, ime ove kafane je i dalje bilo po njemu. Šaćira su ubili četnici na pragu njegove kuće u selu Podčauš 1992. godine. Kome je mogao što nažao učiniti starac Šaćir, po kome je Bratunac bio prepoznatljiv. Razgovarao sam sa dosta bratunačkih Srba poslije završetka agresije na BiH i oni su mi potvrdili da je kahva koju je Šaćir pripremao, bila posebna. Posebno ju je Šaćir pripremao, i određivao je Šaćir posebnu procederu ispijanja te kafe. Šaćir bi se naljutio ako neki od gostiju nije poštovao tu proceduru.
Šaćirana u Bratuncu ima sličnosti sa Lutvinom kahvom u Travniku sa kojom Ivo Andrić
počinje Travničku hroniku; ‘na kraju travničke čaršije, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća, postoji otkad svet pamti mala »Lutvina kahva«. Toga prvog sopstvenika kafane, Lutve, ne sećaju se ni najstariji ljudi, taj je; bar stotinjak godina već na nekom od razasutih travničkih grobalja, ali svi idu kod Lutve na kafu i njegovo se ime pamti i izgovara tamo gde su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova’.
Šaćir iz Bratunca i Lutvo iz Travnika imaju zajedničko to, da se njhova imena više pamte nego imena znamenitih ljudi ova dva mjesta.
Kad god me put nanese prema Travniku, uvijek svratim u Lutvinu kahvu, koja i danas radi. Pijaću lutvinu kahvu, to je kafa koja se posebno naručuje, sjetim se Bratunca i Šaćirane.
Selimović Edhem Edo
