U srcu Bosne, između zelenih brežuljaka, ležalo je selo Pervani, mjesto izuzetne ljepote i plodnosti. Njegove plodne oranice su odisale životom, a ljudi su bili poznati po svojoj vrijednosti i radinosti. Ondje, u toj idiličnoj zajednici, živjeli su ljudi koji su s ponosom njegovali svoju zemlju i tradiciju.
Žitelji sela Pervani su bili radin i narod pun duha radosti i veselja. Iako su radili težačke poslove uvijek su nalazili vremena za šalu i smijeh. Poznata su bila pervanska sijela kod hadžije Mehmeda i Mustafe Ademovića ili Jusupovića na kojima se pričalo i šalilo do iznemoglosti. Takođe, veoma interesantna sijela su bila kod mog rođaka Sulje Selimovića koji je u ta daleka vremena radio u Njemačkoj. Kad Sulje dođe iz tog dalekog svijeta u Pervane, uveče u njegovu kuću se sjati većina seljana među kojima i Husein Abidović, gluhonijemi dobroćudni mladić. Husein je mnogo volio motorne pile ili motorke kako smo ih zvali mi u selu. Suljo, opet osoba veoma vedra duha bio je uvijek spreman za šalu pa bi na sijelu u svojoj kući iscenirao telefonski razgovor sa Huseinom. Iako je Husein bio gluhonijem Suljo bi majstorski izrežirao taj telefonski razgovor. Suljo bi bio u vrh sobe, t.j. u Njemačkoj a Husein u dnu sobe, odnosno u Pervanima. Neke od stvari u kući uzeo bi i Suljo i Husein u ruke da im to budu kao telefonske slušalice. Obzirom da su jedan drugog vidjeli ‘razgovarali’ su putem mimike. Poslije pozdrava, Husein bi pokazajući mimikom kako se motorka pali, a to je bila njegova oznaka za motorku ‘u razgovoru’, tražio od Sulje da mu donese motorku iz Njemačke. Suljo bi mu, takođe mimikom odgovarao da će mu donijeti motorku.
Problem u telefonskom razgovoru Sulje i Huseina bi nastao u trenutku kada bi Husein mimikom pokušao pokazati da se radi o motorki, jer bi lijevu ruku stavio na patos kao da drži motorku a sa desnom rukom, sa savijenim kažiprstom, kao povukao bi kabal za paljenje motorke, tada bi ispustio telefonsku slušalicu, obično bi to bila kašika, i ‘veza bi se prekinula’. Ali to nije prekidalo komunikaciju između Sulje i Huseina, jer ionako su komunicirali putem mimike.
Mir i rahatluk koji je nekad krasio Pervane naglo je narušen dolaskom straha i razaranja. Agresija na Bosnu i Hercegovinu donijela je užas u ovo prelijepo selo. Četničke horde, s ciljem terora i uništenja, krenule su u osvajanje. Plamen je zahvatio njegove domove, a dim je zamućivao nebo iznad njih.
Stanovnici su bili primorani napustiti svoje domove, ostavljajući iza sebe svoje uspomene i životni rad. Gledali su kako njihova voljena zemlja gori, osjećajući bol i tugu zbog gubitka svega što su imali.
Nakon što su plamenovi utihnuli, ostala je samo pustoš. Pervani su postali simbol stradanja i otpora, ali i zajedništva i snage. I dok su ruševine svjedočile o prošlim bolima, u srcima ljudi rasla je nova nada za bolju budućnost.
Pervani su postali simbol opstanka i otpora, podsjećajući svijet na snagu zajedništva i ljubavi prema domovini.
Suljo moj rođak je umro relativno mlad. Uvijek ću ga se sjećati po dobru, njegovom divnom liku i veselom duhu. Njegov sin Kemo u ovom vremenu šparta evropskim i azijskim drumovima sa svojim šleperom, šaljući nam otud slike i clipove divnih predjela i savršenih tehnologija.
Huseina Abidovića, gluhonijemog mladića ubili su neljudi, četnici. Strijeljali su ga kao civila po podu Srebrenice. Kome je mogao gluhonijemi dobričina Husein što nažao učiti da ga se ubije.
(Selimović Edhem Edo)
