Petnaestak kilometara od Bratunca prema Konjević polju, odmah s glavnog puta, sa desne strane je rijeka Kravica. Na njoj je bio most koji kad pređeš odmah si pred kućama mojih amidža…
Bila su njih četvorica. Kuće su bile tako blizu jedna druge, i ja sam se uvijek pitala zašto ih nisu odmakli kad je oko njih bilo puno prostora… Moj đedo je još davne 1963. ostao udovac i nikad se nije ženio. Živio je kod najmlađeg sina i iako su moje amidže bili ljudi u godinama, pitali su ga za sve.
Tada sam kao dijete saznala da je đedo Mehmed ‘zabranio’ pečenje rakije pa i da se šljiva i drugo voće proda za rakiju. Umro je 1990-e i to niko nikad nije prekršio. Zbog toga se voće, kojeg je bilo u izobilju sušilo, pravio džem i pekmez.
Kad god pijem sok od jabuke, uvijek mi pred oči izađe ona ‘stupa’ u kojoj se tucaju jabuke, i presa napravljena od drveta u koju se stavljale istucane jabuke da bi se iz njih iscijedila i poslednja kap. Na to bi se stavila paprat, koja je valjda trebala da predstavlja neki filter. A onda bi počeo da curi slatki sok u kante oko kojih je uvijek bilo puno pčela.
A predveče bi se počeo kuhati pekmez. Pečenjci su u to vrijeme već prezreli, pa smo nalazili one zakašnjele, koji su imali po nekoliko zrna. Gurali bi se oko vatre da u žar stavimo te naše pečenjke, i uglavnom ugljenisane kasnije jeli. Još dugo bi se između zuba vidjeli ostaci tih izgorelih pečenjaka.
Pekao se taj pekmez gotovo čitavu noć, i mi djeca bi zaspali omamljeni vatrom i pričama starijih.
Nedavno sam bila u Pervanima. Tu sad živi samo moja strina… Kad sam krenula izvadila je teglu pekmeza da ponesem. Kaže: ‘Ja malo ispekla, grehota jabuka koje propada
Mubina Smajlović
