Često navartim u moje rodno selo Pervani. Najmanje jednom godišnje obiđem kao planinar sva brda oko ovog sela. Tako, hodajući tim predjelima, šumama i nekad plodnim oranicama koje su sad zarasle sa raznoraznim drvećem, sjećanja se vraćaju u prošlost. Nekad se na ovim oranicama čula škripa plugova, zveket motika i pjesma kopača i žeteoca. Danas je to jedna bezgranična pustinja. Žitelji ovog sela su ili mrtvi ili su ‘razasuti’ po cijeloj zemaljskoj kugli. Samo je jedan žitelj živio u selu Pervani brdo poslije završetka agresije na BiH, Muzafir Jusupović, ali i on je napustio ovo selo i kažu da živi negdje u Tuzli. U selu Pervane Polje ili kako se nekad zvalo, Suhopolje, živi dosta mještana, moja rodbina. Moji su se preselili dalekih godina iz sela Pervani Brdo u selo Pervani Polje. Mene su u kolijevci donijeli u ovo selo. Kada sam odrastao kao dječak često sam odlazio u selo Pervane brdo. Čudo veliko je bilo to za mene, veliko selo, ogromni broj kuća, po sredini sela teče potok od česme ispred kuće Mustafe Jusupovića a na platou, prostoru ispred kuća Jusupovića, uvijek je bilo dosta ljudi koji su o nečemu pričali i šallili se uz gromoglasni smijeh. I kasnije kada sam odrastao redovono sam odlazio u selo Pervani Brdo. U kući Mustafe Jusupovića su se održavala zimska sijela, na kojima nije bilo ‘teških tema’. Šala i smijeh su bili na ‘dnevnom redu’ ovih sijela. Mustafa, domaćin, čovjek uvijek vedar i nasmijan, znao je napraviti pravu atmosferu na ovim sijelima a njegova divna supruga Hava, nas je uvijek posluživala sa pečenom tikvom-sremom, suhim šljivamam i orasima. Ohran Jusić, divna ljudina i zdrava k’o dren, sa vrh sela bi na ovo sijelo dolazio bos u p’o zime kada je bio najveći snijeg. Ohran je preživio Srebrenicu. Čujem da živi negdjo u brdima oko Sarajeva. Volio bih se sa njim sresti, da popričamo i da se sjetimo prošlih vremena. Kasnije kada sam otišao iz svog rodnog sela i kada bih došao kod svojih, obavezno sam išao na sijela u selo Pervani Brdo kod Mustafe Jusupovića. Dosta toga lijepog me veže za moje rodno selo. Iz njega sam ponio čestitost, moral i karakter u svom biću.. Ove plemenite osobine sam naslijedio od mojih komšija i od moje familije. Prošao sam dosta svijeta, vidio mnoga svjetska čuda i znamenitosti, ali Pervani su ostali za mene najljepše mjesto na svijtu. Dostigao sam vrhunac u struci, jer motive za moj stvaralački rad sam crpio iz načina života i rada mojih komšija Pervanaca. Život svakog čovjeka je turbolentan pa i moj. Kroz moje životne prilike, bilo je pokušaja da se iz mog bića istjera sve ono lijepo i čestito koje sam ponio iz sela Pervana. Grčevito sam se borio da se to ne desi. Nije bilo lako, jer ljudi su licemjerni i uvijek, kad je u pitanju njihov lični interes, nisu mislili na moral i čestitost. Dosta mojih čestitih pervanaca nema među nam živima. Često se sjetim moje generacije, Jusić Jusufa, Salihović Šahina, Đelilović Ibrahima i drugih čestitih ljudi koji su bili čedni kao malo dijete. Njihov moral i karakter mogao bi ukrastiti cio svijet. Ti i takvi ljudi su bili moj uzor.
Selimović Edhem
