U julu 1995. godine, na istoku Bosne, dok su brda tutnjala od granata i kamioni punjeni ljudima vozili prema obalama Drine, američki sateliti bilježili su sve. Termalne slike pokazivale su kretanja “toplotnih signala”, kolona i konvoja koji se sele iz Potočara i Bratunca prema “nepoznatim lokacijama.” Te lokacije su bile: polja, hangari, škole. I grobnice. Sedamnaestogodišnji Nedžad Avdić bio je jedan od onih “signala.” U kamionu natiskanom tijelima, bez vazduha, osjetio je kako mu srce bije kao da će iskočiti. Kasnije je zapisao:
> “Znoj je kapao sa svih strana. Ljudi su padali preko mene. Nismo mogli ni govoriti. Samo smo čekali da nas negdje istovare.”
Kad su ih izveli na stratište, naredili su im da legnu potrbuške. Rafal je prošao kroz njega, ali je ostao živ. Do njega, drugi preživjeli ga je odvezao i pomogao mu da oslobodi ruke zavezane žicom. Sa teškom mukom i naporima dopuzao je do šume.
Na putu kroz šumu, ranjen i krvav, ponavljao je sebi u mislima: Moram preživjeti da ispričam. U isto vrijeme, u Washingtonu, analitičari CIA-e sastavljali su izvještaje.
U jednoj depeši stajalo je:
> “Satelitski podaci ukazuju na masovna pogubljenja. Primjetna upotreba građevinske mehanizacije na više lokacija.”
Ali politička odluka da se genocid javno prizna došla je tek kasnije — kada je sve već bilo gotovo. Godinama poslije, Nedžad Avdić je ispunio obećanje dato samome sebi u kukuruzima. Bio je jedan od glavnih svjedoka u sličaju Slobodan Milošević, Krstić, Popović i Beara. U svom iskazu rekao je: U slučaju Karadžić i Mladić, odobrio je da sva njegova predhodna svjedočenja mogu biti korištenja bez njegovog prisustva u sudnici, da se ubrza suđenje, da ne bi ovi ratni zlikovci umrli i time izbjegli zasluženu kaznu.
> “Ovdje sam da niko ne može reći da nije bilo. Da niko ne kaže da nije znao.”
Njegova svjedočenja ušla su u presude koje su dokazale da je u Srebrenici počinjen genocid. Ali ta istina, potvrđena na sudu, nije značila da je pravda ikada uistinu stigla. Kao preživjeli, Nedžad je podnio tužbu protiv odgovornih za svoje zatočenje, mučenje i pokušaj ubistva.
Vjerovao je da će bar simbolična satisfakcija biti priznata. Ispostavilo se da je i to bila iluzija.
Tužbu je izgubio. Sud je presudio protiv njega i naložio mu da plati troškove postupka.
Iznos: oko 1.600 eura.
U jednoj izjavi za medije, rezignirano je rekao:
> “Ja sam jedini čovjek u Evropi koji je preživio strijeljanje i morao platiti za to.”
Ta rečenica bila je gorča od svakog suda i svakog političkog saopštenja. Ona je bila potvrda da poniženje preživjelih ne prestaje ni kada prestanu pucnjevi.
U dokumentima koji i danas leže u arhivama američkih obavještajnih službi, ostale su slike kamiona atovarenih ljudima.
U presretnutim radio-komunikacijama ostale su hladne poruke:
> “Sve ide po planu.”
“Izvršena egzekucija.”
U pravosudnim spisima Haaga ostali su iskazi i presude.
Ali u stvarnom životu preživjelih, ostala je praznina.
I račun za sudske troškove.
Srebrenica je genocid koji je bio:
– praćen iz zraka,
– dokazan pred sudovima,
– opisan u hiljadama stranica dokumenata.
I svejedno je bila tragedija koja se mogla spriječiti.
Ali nije.
Kad Nedžad danas govori o tim događajima, često kaže:
> “Ne želim mrziti. Samo želim da se zna istina. I da se prizna.”
Istina je da je on preživio masovno strijeljanje.
Istina je da su sateliti snimali svaki njegov korak prema stratištu. Istina je i da je, na kraju, morao platiti da bi mogao da ispriča ono što je vidio.
To je lice nepravde.
Hladno, isto kao i crno-bijele slike koje su stigle u Washington dok su hiljade muškaraca i dječaka nestajali.
I nijedan od tih ekrana nije zatreperio porukom: STOP.
(Selimović Edhem Edo)
