Često vodim poleminu sam sa sobom vezano za moje pretke i za moje porijeklo. Moj otac je bio najmlađi od četiti brata i dvije sestre koje je imao, tako da sam ja od bližih predaka zapamtio samo djeda po majci. Takođe, zapamtio sam samo jednog amidžu, malo kao kroz maglu ga se sjećam i to prije nego što će umrijeti. Iako veoma imućna i mnogoborojna porodica, većina je završila tragično. Dvojicu amidža ubili su četnici u drugom svjetskom ratu. Trećeg amidžu odveli su partizani, to su bili ustvari četnici koji su prešli u partuzane i dan danas se ne zna gdje je i zašto je ubijen. Amidža Salih je umro veoma mlad. Pukao mi je čirr na guvnu za vršidbu i cio dan je nosio to i radio. Pred veče je pao i sa konjskim kolima su pokušali da ga odvuku u bolnicu u Zvrrnik. Moj otac je pričao, da su pred svanuće bili u prvom tunelu pred Divičem kad je moj amidža Salih umro.
Moj otac je doživio moždani udar i do smrti je bio u postelji.
Otac mi je pričao da su u toku rata u selo Pervani došla samo dva četnika. Skupili su ljude u jednu kući. Izdvojili su mog oca koji je tada imao 18 godina na sredinu sobe i naredili mu da sjedne ispred njih. Pitali su ga, ko u selu ima oružje. Kada je on jadan rekao da ne zna, jedan od četinika je skočio i udario ga nogom, na kojoj je bila vojnička cokula, u prsa. Moj otac je pao na leđa Pogledao sam, kaže moj otac, braću koji su, takođe bili tu, vidio sam kako im suze teku niz lice.
Naša naivnost i strah koji nam je vijekovima ulivan u kosti od strane Srbije, doveli su nas do takve inerntnosti, da ne znamo braniti ni goli život. Takođe, takozvana međunarodna zajednica u najvećoj mjeri je dopnijela i sad doprinosi, da smo mu Muslimani na Balkanu u podređenom položaju. Kako tumačiti to,da na očitu agresiju 92. godine Srbije na Bosnu i Hercogvinu, takozvana međunarodna zajednica, ili bolje reći, muđunarodno ništa, ne reaguje. Zabranili su nam da se naoružavamo sa jedne strane a sa druge strane Srbija je imala ogromne zalihe oružja od bivše JNA, koja se kasnije transformisala u srpsku vojsku sa četničkom ideologijom.
Srbima u BiH je bilo veoma lako da ostavre naum agresije na BiH i na civilno stanovništvo. Srbija je bila iza njih. Mnogi kriminalci iz Srbije, kako su ih nazivali, paravojne formacije, su ogromna zlodjela uradili u BiH u periodu 92-95. godina., masovna ubistva civila, pljačkanje imovine Bošnjaka i silovanje Bošnjakinja. Njih je naoružavala i slala u BiH zvanična vlast Srbije. Većina njih nije niti će ikad odgovarati za svoja zlodjela. Srbi u BiH nikad nebi ušli u agresiju na BiH da nije bilo Srbije i međunarodne zajednice. Mnogi smatraju da se je Srbija izvukla od odgovornosti za sva dešavanja u toku agresije na BiH u periodu 92-95. godina.
I danas srspke vođe u svojim govorima stalno iznose kako su Srbima prijetnja drugi balkanski narodi. Ali, Srbi ne treba da brinu, oni su tu njhihove vođe da ih brane.
Kada se realno sagledaju stvari, kako reče jedan srpski analitičar, najveća prijetnja srpskom narodu su bili, nekad Milošević a sada Vučić.
Ovdje posebo podvlačim, da svaki Srbin u Beogradu koji je doživio bombardovanje Nato-a 1999. godine, razmisli o tome, kako je bilo Sarajevu i sarajlijama koji su preko tri godine bili pod opsadom i stalnim granatiranjem sa obližnjih planina.
Sve ovo vrijeme stanovnici Sarajeva su bili bez hrane, vode, struje i ogrijeva.
Zadnji pogrom i genecid koji smo doživjeli devedesetih godina nije nas opametio. Teritorij na kome živimo se stoljećima smanjuje. Potiskuju nas i protjeruju sa naših vjekovnih ognjišta.
Moja familija je raseljena diljem svijeta. Ni mrtvi nisu u jednom groblju. Grob mog oca je u Srebrenici, majke i srednjeg brata na Vlakovu – ilidža, grob najmlađeg brata je u Pervanima.
Zar to nije genocid nad nama u agresiji koju nam je priredila Srbija sa JNA 92. godine Genocid je i to što je Srbin koji je živio u mojoj kući u Bratuncu u periodu 92-95. godina sve sve što se odnosilo na moju porodicu je spalio; dokumenta, knjige, fotografije i drugo.
Dok sam ja u Živinicama, u toku agresije na BiH, Srbinu plaćao 200,00 njemačkih dojč maraka za dsetak kvadrata zemlje da bi smo ja i moja supruga mogli posijati povrća da ishranimo djecu, u Bratuncu su našu imovinu koristili i arčili Srbi, džabe. Po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, ja i moja supruga smo morali provodti postupak preko međunarodnih organizacija za povratak svoje imovine u Bratuncu.
I pored svega navedenog, srpska politika uliva u glavu svakom svom članu zajednice da je ugrožen. Kod nas Muslimana, iako smo stvarno ugroženi, nikad nisam čuo tu riječ. Dovoljno je navesti podatke o zločinima koji su izvršeni prilikom agresije na BiH 92-95. godina pa da se vidi naše stradanje. Prema istraživanjima zvaničnih institucija u strukturi od 100,00% zločina, srpska strana je počinila 83,00% zločina, hrvatska 13,00% i bošnjačka strana 4,00%.,
Ono što me posebno ćudi je to da niko od mojih predaka nije nam prenosio to; što smo mi, odakle smo došli, šta se to desilo sa nama poslije odlaska Turske sa Balkanskih prostora.
Prva moja saznanja o iseljavanju i progonu Muslimana iz Srbije su bila kada sam pročitao roman Sokolski kor(j)eni, autora Dragoljuba Panoviča. Kasnije sam počeo čitati određena istorijska djela koja su obrađivala ovu materiju.
Međunarodna konferencija održana 1862. godine u Kanlidži, predgrađe Istambula kojom prilkom su francuska i ruska vlada napravile sporazum u korist Srbije. Ugovorom je regulisano da se Muslimani maraju iseliti iz Srbije ili:
- Da se vrate veri pradedevskoj, ako to neće onda mogu,
- Da budu Srbi islamske vere a ako i to neće,
- Onda moraju da se pišu i vode kao Cigani.
Već 1832. godine počelo je iseljavanje Muslimana iz seoskih područja Srbije. Što se tiče naknade za njihovu imovinu to je bila naknada u vrijednosti sadašnje jedne šibice. Znači, da je ta imovina otimana i prisvajana od strane Srba.
Mučno i mukotrpno je bilo iseljavanje Muslimana iz sela i gradova Srbije od perioda 1832. do 1882. godine. Prije iseljavanja iz Užica podmetnut je požar od strane Srba u naseljima kojima su živijeli Muslimani kao i na zanatskim radnjama.koje su oni posjedovali.
Prema zapisima Miladina Radovića: ‘najveci dio varosi prekrio je pepeo požara, zatrpane su i pogažene stare drvene česme na lule, nestalo je vrtova i voćnjaka, platane i jablanove opalio je požar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Šehova dzamija, i niko ne misli na turbeta, nišane i druge svetinje, niti se više svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepšem kraju Užica”.
Istoričar Safet Bandžović navodi:
‘Kasnije je srusena i nagorjela Šehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da će onaj koji je to srušio ostati proklet. Džamiju je srusio Ilija Jokanović trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se oženio ženom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna žena je u teskom psihičkom stanju vikala na sav glas, i pozivala , “dodjite i uzmite što je vaše, dodjite i uzmite sto je vaše”.
Odlazak iz Uzica prema kazivanju autora Miladina Radovića bio je tužan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je čelo bilo na Kadinjači, a začelje se još formiralo u samom Užicu. Slično je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Šapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd’.
Srpski vojnici su pratili kolone ovih mučenika. Neki su ih sažaljevali a većina vojnika ih je provocirala.
.Možete zamisliti, kakvo je to bilo poniženje, kakve su to bile muke. Mnogi su pri prelasku Drine stradali. Ako su ostajali u Bosni, tu ih nije čekalo ništa dobro. Prostori koji su naseljavali su obično bile šume koje su oni kasnije krčili.
Sad se pitam, da li u tim dugačkim kolonama Muslimana progonjenih iz Srbije nije bio neko od mojioh predaka. Muči me to. Zašto moji preci nisu prenosili sa koljena na koljeno svoje pogrome? Da li su bili toliko ponosni da ih je bilo sramota da pričaju o svojim stradanjima?
Kada se pogleda kroz istoriju, počev od odlaska Turaka iz Srbije pa do danas, nad nama Muslimanima su vcršeni neviđeni zločini i genocid na cijelom balkonskom prostoru. Neki teoretičari smatraju da je Gorski Vijenac bio i ostao politička platforma za zločuen nad Muslimana na balkanskim prostorima.
Posebno, zločin prema Muslimanima vršili su četnci u drugom svjetskom ratu. Pokolj Muslimana u Sandžaku i u Istočnoj Bosni izvršen je 1943. godine. Prema izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića, ubijeno je i poklano 9.200 Muslimana na području; Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče.
Takođe, pokolj Muslimana vršen je i u Višegradu i to na mostu Mehmed paše Sokolovića.
Program četnika za vrijeme drugog svjetskog rata je bio, jednu trećinu Muslimana, pobiti, jednu trećinu protjerati a jednu trećinu pokrstiti.
Agresijom na BiH 92-95. godine srpska vojska čija je ideologija četnička, uradila je najveće zločine i genocid u Evropi poslije drugog svetskog rata.
U ovome su im svesrdno pomogale: Englska i Francuska, tradicionalni prijatelji Srba još iz prvog svjetskog rata. Po želi Srbije i uz pomoć Engleske i Francuske po završetku prvog svjetkog rata formirana je država kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Za ovu državu nisu bili ni Hrvati a ni Slovenci. Dešavanja 92. godine u Bosni i Hercegovinu, koja su se odnosila na agresiju od strane Srbije i srpkog življa iz BiH, teroriziranje, ubista i progon stanovništa muslimanske i hrvatske nacionalnosti, su bila poznata svim zmeljama Evrope. Tek kada su novinari u svojim izvještajima otkrili neprimjerene zločine Srba u BiH reagovale su pojedine evropske zemlje. Njihova reakcija nije bila iskrena sa namjerom da se to spriječi već zbog javnosti u svojim zemljama. Da je ovo tačno, vidi se na osnovu događaja koji su uslijedili. Naime, do 1995. godine, još veće i teže zločine radila je srpska strana a da, takozvana međunarodna zajednica, nije reagovala.
(Selimović Edhem Edo)
Nastaviće se.
