Čežnja za rodnim krajem
Skoro svake godine napravim jednu dugu planinarsku šetnju kroz moj rodni kraj. Pored vrhova svih brda obavezno posjetim i sve zirate: Dodije, Brezovu Ravan, Liplja i Ibrišta gdje su moji preci znojem natapali svaki grumen ove zemlje. Nekad su se na ovim područjima u toku žetve, prolamale pjesme djevojaka i ‘provikivanje’ momaka. Sad je to jedna ogromna pustinja.Ne čuje se zvonjava pastirskih zvona, škripa plugova, zveket motika i zavodnički smijeh djevojaka.
Plodne njive su postale šume. Samo poneki suri orao daleko na nebu žalosno zaklikti, kao da i on, kao i ja, žali za prošlim vremenima.
……………………………………………………………………………………………
Pervanska zimska sijela
Zimska sijela kod hadžije Mehmeda su bila pravi doživljaji. Dok je zima svoj široki plast nadvijala nad selom Pervani u dugim zimskim noćima u hadžijinoj kući skoro svako veče su se održavala sijela. Hadžija Mehmed je bio na daleko poznat. Kod njega su dolazile hadžije sa Diviča, Vlasenice, pa čak i sa Sokoca. Dolazak hadžija sa strane odmah bi se registrovao i svi bi u selu bili na vrijeme o tome informisani, jer, u povodu toga će se organizovati sijelo kod hadžije Mehmeda. Mi, u to doba mlađi radovali smo se sijelima kod hadžije Mehmeda jer je na tim sijelima bilo dosta smijeha i raznih zgoda. Hadžije koje su bili gosti hadžije Mehmeda znali su dobro i kitnjasto o svemu i svačemu pričati, preuveličavati i izmišljati događaje. Nemoć čovjeka u borbi sa prirodom, od pamtivijeka, rezultirala je preuveličavanjem događaja i izmišljanjem misterioznih životinja. To je u stvari bilo pravdanje zbog gubitaka koje je trpio u borbi sa prirodom, jer ogromni su ti zmajevi, aždahe i drugi akrepi da ‘him ne mere dohakati čitav dunjaluk a kamoli ja sam obični rob božiji’. Hadžija sa Diviča je pričao o aždahi koju je vidio u divičkom jezeru: ‘jal’ je aždaha jal’ njakav drugi akrep nisam mog’o razaznati, moglo je biti kol’ko kuća. Negdje iza iđindije đipi iz vode i poskoči uvis skoro do nebesa. Ponovo zatonu u jezero a voda pljusnu i poplavi prve kuće do jezera’.
Na ovu hadžijinu basnu mi mlađi bi reagovali tako što bi smo ‘prasnuli’ u smijeh, a hadžija Mehmed da bi amortizovao situaciju, uzme stapić i uz osmjeh, svakog od nas pomalo kobajagi udari tim štapom po nogama. To u stvari i nije bio udarac već blagi dodir. Sa tim udarcem hadžija Mehmed nije imao namjeru da nas ukori već da gost-hadžija-narator stekne dojam da je dobro došao i da može o svemu i svačemu pričati.
Hadžija sa Sokoca pričao bi nam o velikim međedima koji je sretao u šumuma Romanije.
‘Međed ti je k’o insan’, zaključio bi hadžija sa Sokoca, ‘nemoj ti njega dirati, pa neće ni on tebe’. Ponekad kad bi neko od mlađih reagovao na neistinitu priču starijih naratora, tada bi ovaj (narator) osuo na njega paljbu, pozivajući se na svoje godine i starost, te što to on, pasković, ne poštuje te godine uz obavezno ono na kraju: ‘ja mili bože ka’ka je ova današnja mladež. U moje doba kad sam ja bio mlad, nisam smio na oči starijima a kamo li da, biva, sa njima eglenišem’. Posebni dernek i sijelo kod hadžije bi bio, kad u goste dođe njegov prijatelj iz susjednog sela. Hadžijin prijatelj bi podugo i naširoko pričao svoje dogodovštine: šta je sve preživio i sta je sve čuo od starijih što su njemu kao mlađem pričali.
‘Prije rata’, (misli na drugi svjetski rat), ‘vidio sam tolikačku guju u Rasadištima, kud prođe posiječe grabiće sto hin moreš rukom obufatiti.’ Strategiju reakcije na ove i slične priče najbolje je ‘izprojektovao’ seoski šeret i saljivdžija. Kad hadžijin prijatelj završi sa pričom o ‘velikačkoj guji’, on odmah dodaje: ‘ja sam, ljudi, u prošli petak za pazarni dan u Bratuncu vidio čo’jeka izras’o mu rog na čelu.’ Na ovu šeretovu upadicu nastao bi pravi prolom smijeha – nije se znalo da li se smijemo prijateljovoj ili šeretovoj laži, pa tako narator sa strane nije imao povoda da se naljuti..
Većina aktera sijela kod hadzije Mehmeda nije među živima. Hadžije koje su dolazile hadžiji Mehmedu su poodavno rahmetli kao i sam hadžija Mehmed. Oni, u to doba srednje dobi, su skoro svi strijeljani po padu Srbrenice. Ostalo je nas nekoliko, u to doba mlađih a sad starijih, i ‘razasuti’ smo po cijelom svijetu. Slučajno se viđamo samo na dženazama a kontaktiramo samo preko društvenih mreža ili, kad jedni drugima ‘zatrebamo’. Pervani selo se je obnovilo. Dosta naroda živi u tom selu. Voda iz česme ispred hadžijine kuće i dalje teče. Uspomene naviru, oči vlaže. Svratite u Pervane kad pođete u Bratunc. Selo se nalazi pet km od Konjević Polja prema Bratuncu, na desnoj strani, preko mosta.
Selimović Edhem Edo
