Godine su šezdesete dvadesetog vijeka. Na guvnu zirata Dodije sela Pervani, vršioci odmaraju. Završili su vršidbu pšenice i sad čekaju Musu i jači povjetarac. I Musa i povjetarac su potrebni da se izvrši zadnja faza rada u vršidbi. Musa da ‘baca’ u vis smješu zrna pšenice i pljeve a povjetarac da dune jače da bi se zrno pšenice moglo odvojiti od pljeve. Jači povjetarac će produhati u trenutuku ‘presjeka’ dana između velike toplote i postepenog zahlađenja. To je dio dana iza ićindije. A i guvno na kome je izvršena vršidba, je na uzvišici tako da je na tom dijelu zirata povjetarac ‘jači’ nego u prodolinama.
Odvajanje zrna pšenice od pljeve radi se tako što se drvenom lopatom sa dugačkom drškom i povećim lopatištem, zahvata pšenica sa pljevom i baca u vis. Tako, dok ta smješa pada na zemlju, zrno koje je teže od pljeve pada okomito na gomilu a pljevu povjetarac nosi u stranu podalje od gomile žita. Spcijalista za ovaj posao je bio Musa, gluhonijema, dobroćudna ljudeskara, koga su seljani cijeneli i voljeni. Musa, iako, gluh i nijem od rođenja, je bio genije. Znao je mnogo poslova raditi, ne samo kopati i žnjeti. Znao je Musa praviti i furune od zemlje gline sa lončićima, ‘obljepljivati’ manje pomoćne objekte-šeperuše za domaćinstva. Niko nadaleko nije znao umijesiti zemlju sa pljevom, ugaziti je sa bosim nogama i napraviti smješu koja je korištena za lijepljenje na šeper.
Pored radnih osobina, Musa je bio i društvena osoba. Na svakom skupu, sijelima je obavezno učestvovao i to veoma aktivno. Ako se u društvu razgovalo o nečemu, Musa je pažljivo ‘slušao’ svačiji govor. Bio je veoma učtiv. Nije nametao ‘svoju priču’ ali, volio je kada je on bio tema, bilo ozbiljnog razgovora o poslu ili šala i zgoda. Svi seljani su to znali i uglavnom Musi su uvijek priređivali situacije u kojima je on bio glavni junak. Tako, neki od prisutnih bi, kombinujući mimiku i govor, prisutnima počeo pričati o Musinom radu ili nekom njegovom simpatičnom postupku ili o nekoj, k’o biva, ženskoj osobi, koja se interesuje za Musu. „Da li ste čuli’“ počne ovaj priču, „u tom i tom selu, ta i ta ženska“, rukama opisuje žensku osobu da bi i Musa to razumio to što ovaj priča „se interesuje za našeg Musu“ i pokaže prstom na njega.
Musa bi se grohotom smijao na ovo. Njegov smijeh je bio glasan i iskren kao smijeh djeteta. Obično se kaže za ljude koji su gluhonijemi ili su bez vida, da im je sa druge strane, bog daravao druga čula sa kojima kompenziraju svoje nedostatke. Musi je bog oduzeo moć govora i sluha ali mu je, sa druge strane dao, strpljivost, izraženu moć zapažanja i niz drugih osobina koje ‘normalni’ ljudi nisu posjedovali.
U selu, u ta daleka vremena su se održavala sijela do kasno u noć na kojima se komio kukuruz i radili drugi poslovi. Po završetku sijela momci i djevojke su krišom ašikovali na pendžerima. Musi bi, također, organizovali ašikluk na ovaj način. To su radili mladići iz sela tako što bi jedan od njih stavio maramu na glavu i sjeo bi na tronožac u sobi kraj prozora, kao prava djevojka. Drugi mladići bi Musi obezbijedili ljestve pomoću kojih bi Musao došao do prozora sa vana i našao bi se licem u lice sa ‘djevojkom’ u sobi, samo ih je razdvajalo staklo od prozora. Obzirom da je soba bila mračna, u ta vremena nije bilo elektrike u selima, Musa nije mogao vidjeti da se radi o muškoj osobi sa druge strane prozora. Ašikovanje je se odvijalo tako što bi Musa sa vana kuckao prstom u staklo od prozora i glasno podvikivao, ‘aja,aja,aja’ a ‘djevojka’ sa druge strane bi mahala glavom „đa’ tam đa’ vam“ i poneki put, isto kao i Musa, kucnula bi prstom u prozor.
Mladići iz sela, koji su organizovali ovu ujdurmu, bi iza ćoškova kuće pratili Musin ašikluk i gorohotom se smijali.
Na narednom skupu ili sijelu koje bi se održalo u selu, seljani bi naširoko pričali o Musinom ašikluku. Priča bi bila kombinacija mimike i govora, da bi i Musa to razumio. Kada bi Musa saslušao ovakave i slične priče, zagrcno bi se do smijeha, bio bi veoma raspoložen i radostan, jer i on eto, sad neki dasa kod ženskih.
Zbog sličnosti sa nekadašnjim predsjednikom Sovjetskog Saveza Kosiginom, seljani su Musu iz milošće zvali Kosigin.
Obzirom da je Musa volio šalu, bio je spreman i sam učestvovati u raznim zgodama koje su imale za svrhu da uvesaljavaju seoski narod.
Tako bi seljani organizovali doček predsjednika velike i mnogoljudne države SSSR, druga Kosigina koji dolazi u posjetu selu Pervani. A Kosigin, zna se ko je, Musa. Organizacija dočeka predsjednika Kosigina bi se detaljno izvršila. Odredio bi se jedan čardak u selu koji bi poslužio kao avion sa kojim je Kosigin(Musa) došao iz daleke zemlje Rusije u selo Pervane.
Čardak je pomoćni objekat seoskog domaćinstva u koji se skladišti kukuruz. Ovaj objekat je tako rađen, da je pored skladištenja kukuruza, služio i da se kukuruz ‘isuši’. Bio je prilično dug, dosta uzak i prilično visok. Letve kojima je bio okovan čardan bile su razmaknute jedna od druge. Na dnu čardaka ugrađena su mala vrata kroz koja se kukuruz ‘vadio’ iz čardaka. Na vrhu čardaka tik do krova, takođe bila su vrata, kroz koja se smještao kukuruz u čardak. Do vrata na vrhu čardaka vodile su drvene stepenice.
Seoski narod bi se okupio na prostoru oko čardana. Musa bi se popeo stepenicama do vrha čardaka. Ove stepenice su sad korištene kao stepenice aviona. Na dnu stepenica na zemlji, čekala su drveka kolica, luksuzna limuzina, kojom će se predsjednik Kosigin prevesti od aerodoroma do odredišta. Bio je tu i vozač kolica-limuzine, pratnja sa prednje i zadnje te sa lijeve i desne strane. Ovu pratnju su činile četiri osobe koje su simulirale motore koji prate ovog počasnog gosta.
Na znak Musa bi krenuo sa vrha stepenica, kao Kosigin izlazi iz aviona, i silazeći niz stepenice mahao bi desnom rukom i otpozdravljao masi koja mu je jakim aplauzom poželjela dobrodošlicu. Okupljeni narod je, kobajagi, bio oduševljen ovom posjetom i uzvikivao je parole; ‘živio SSSR, Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska’ i tsl. Po silasku za zadnje stepenice Musa bi sjedao u kolica i otpočela bi vožnja po dvorištu i oplošćem sela uz državničku pratnju. Seljani bi apladirali i mahali rukama kada bi ‘državnička svita’
prolazila pored njih.
Znalo se dogoditi da u toku vožnje predsjednika, otpadne točak od kolica, jer su to bila drvena kolica „sklepana s’ brda, s’ dola“, te bi drug Kosigin poljubio nosom zemlju a vozač bi preletio preko kolica i padao ispred njih. Tad bi nastao pravi prolom snijeha kod prisutnih seljana. Musa bi ustajao sa zemlje i stres’o bi prašinu sa sebe i odmah bi pojurio vozača, jer je smtrao da je ‘saobraćajni udes’ on namjerno izazvao. Nastala bi prava jurnjava po oplošću sela a narod bi uz smijeh i povike pravo se veselio.
Musa, gluhonijema, ljudeskara je volio duhan. Pušio je k’o Turčin. Uz njega je uvijek bila kutija sa duhanom dupke puna, sa papirićima zakačenim na pokretnoj strani kutije. Upaljač, benzinac, ‘austrija’ je, takođe, bio sastavni dio rekvizita za pušenje.
Duhan mu je i dohak’o. Umro je od raka, ne dočekavši duboku starost.
