Uobičajen dan 14.05.2014. godine. Po završetku svih poslova za taj dan, sa suprugom sam ručao oko 17,30 časova i krenuo u uobičajenu šetnju Sprečanskim Poljima koja vežu uz Živinice. Već decenijama ovim prostorom šetam. Nekad davno, Sprečanska Polja su uređivana za poljoprivrednu proizvodnju. Napravljeni su kanali a pored kanala urađena su uzvišenja za šetnju i za trčanje. Pametni i dalekoumni su ljudi bili u ta vremena kad se ovo zemljište uređivalo.
Kroz Sprečanska Polja protiče rijeka Spreča, ta zavodnica dok je mirna, osvaja svojom ljepotom. Njen krivudavi tok, sa mnogobrojnim deltama i bogatom florom i faunom, daju joj čarobni izgled. Ali, kada ojača sa vodom, Spreča postaje goropadna zvijer koja se kilometrima širi. Nosi i ubija sve pred sobom. Toga dana padala je kiša i Spreča je već izlijevala iz svog korita ali je daleko bila od uzvišenja prema Živinicama. Vratio sam se iz šetnje, smatrajući da naselje u kojem živim je bezbijedno što se tiče poplava. Sutradan 15.05.2014. godine uobičajeno ustajem iz kreveta u 6,30 sati. Dok sam sa suprugom pio jutarnju kafu, nazvao me je telefonom podstanar iz moje kuće u Bratuncu. Obavijestio me je da rijeka Križevica već uveliko plavi neka naselja u Bratuncu pa i naselje u kome se nalazi moja kuća.
Voda je, veli, već prekrila stepeništa na ulazu, samo se još vidi jedan stepenik. Jada se čovjek, žena mu u drugom stanju, nema ko da mu pomogne da stvari prenese u potkrovlje kuće.
Problem je u tome, što podstanar iz prizemlja i podstanar sa sprata moje kuće u Bratuncu ne ‘govore’. Obadvojica imaju ‘ponos’ pa je teško i jednom i drugom ponos pogaziti i zajedničkim snagama boriti se protiv poplave . Eh, ljudi..ljudi. Ništa na svijetu nije ‘zamršenije’ i nepredviljivije od ljudi. Svojoj djeci sam uvijek govorio, ‘pažljivo sa ljudima i sa novcem. I jedno i drugo je veoma opasno. Ljudi su nepredvidljivi a novac zna ponijeti čovjeka koji ne zna sa njim baratati, u velike visine, a onda ga sa te visine pustiti da potone u ponoru.’
Rekao sam podstanaru koji me nazvao da koristi sve što mu može koristiti u kući da spasi sebe i članove porodice, prvenstveno, pa onda i svoju imovinu.
Kad sam završio sa jutarnjom kafom, očistio sam peć u kotlovnici i napunio je sa ugljem, jer jutarnje temperature su bile prilično niske i trebalo je obezbijediti grijanje. Kiša je neprastano padala. Krenuo sam na Sprečanska Polja da napravim nekoliko fotografija rijeke Spreče. Izlazeći iz naselja pogledao sam prema uzvišenjima. Skamenio sam se. Spreča je na dužini od skoro km prelijevala preko uzvišenja i već je bila došla do dijela naselja u kome se nalazi moja kuća. Prvi put da se ovo dešava otkada živim u Živinicama, t.j. da Spreča prelijeva preko ovih uzvišenja. Vratio sam iz dijela naselja u kome živim i krenuo sam prema sjevernom dijelu ovog naselja. Sa te strane je i najveća prijetnja za poplavu dijela naselja u kojem živim. Znao sam da je sjeverni dio naselja već poplavljen. Idući sam razmišljao, ‘život čovjeka je kocka. Čovjek je uvijek za kockarskim stolom a naspram njega su veoma vješti, zli i prefinjeni kockari i svi igraju protiv njega, a ulog je veliki, život čovjeka. I taman, čovjek pomisli da je dobio životnu igru, da je sa grbače zbacio teret, a ono se sve odjednom, ‘prevrne’ i poklopi ga novi jad i belaj.’
Saznanje da i moja kuća može biti poplavljena, stavio sam se u situaciju ljudi kojima su kuće prije plavljene a kojima su i sada poplavljene. Čovjeka dok ne pogodi jad i belaj ne može razumjeti druge koje je već jad i belaj pogađao. Takvi smo mi ljudi. Uvijek od sebe polazimo.
Došao sam na mjesto do kojeg je voda dosegla. To je kraj naselja, zadnja tačka asvaltnog puta. Voda je već bila nekih dva metra do asvaltnog puta. Brzaci vode teku premu sjeveru naselja i već su poplavili kuće u tom naselju. Sa komšijama koji su se tu zatekli, sam popričao i svi su bili uvjerenja da dio naselja u kojem živimo neće biti poplavljeno. Sa dva kamenčića sam obilježio poziciju do koje je voda došla.Vratio sam se kući i obavijestio suprugu o stanju vode. Obadvoje smo se zabrinuli, jer kiša je neprestano padala a metereolozi su najavljivali da će kiša intezivno padati i dva naredna dana.
Odmah sam se dao na posao. Izvršio sam detaljnu analizu situacije u kojoj bih se eventualno mogao naći i definisao mjere koje trebamo ja supruga poduzeti. U svemu ovom mi je dosta pomoglo planinarsko iskustvo, jer sam planinareći, dosta puta se našao u teškim situacijama. To je uglavnom bilo nevrijeme, iznenadne teške olujne kiše na većim nadmorskim visinama u ljetnim periodima ili zimi, veliki sniježni nanosi i smetovi. U svim ovim teškim situacijama sam nalazio izlaz. Odmah sam angažavao dio planinarske opreme i stavio je u ‘pripravnost’. U toku dana smo ja i supruga sve stvari i opremu iz podruma i iz prizemlja prenijeli na prvi sprat. Obzirom da imam sopstveni izvor vode, u podrumu su mi instalisani motor i rezervoar za vodu. Nisam vršio deinstalaciju motora. Ukalkulisao sam, u slučaju poplave, ako se pokvari, kupit ću i ugraditi novi motor za crpljenje vode. Problem je bio jedino auto. Što i kud s njim. Donio sam odluku. Imam prijetelja u Gornjim Živinicama, Franju. Ljudinaipo. A i to, zašto služe prijatelji, već da nam se nađu pri ruci kad smo u nevolji. Gornje Živinice su na većoj nadmorskoj visini tako da nikad nisu plavljene. Između naselja u kome živim i Gornjih Živinica protiče rijeka Gostelja, ništa manje nije opasna od Spreče kad joj ‘nadođe’ i to trebam imati i vidu. Može poplaviti ili, nedajbože, odnijeti most i tad nema prelaza na drugu stranu, t.j. na stranu prema Gornjim Živinicama. Po završetku poslova otišao sam do mosta preko Gostelje kako bih se uvjerio kakva je situacija sa ovom rijekom, hoću li moći preko ovog mosta prevesti auto do Gornjih Živinica. Rijeka Gostelja, u dijelu gdje je most, je još tekla u koritu. Nivo vode je bio veoma veliki, dosegao je do jednog metra ispod mosta. Most je novije gradnje i zaključio sam da će ‘izdržati’ i biti prohodan i da ću autom moći proći preko ovog mosta u slučaju da budem poplavljen.
Vratio sam se kući i počeo se pripremati za noć. Noć koja će biti puna neizvjesnosti, jer kiša je lila kao iz kabla a temperature su bile veoma niske za ovo doba godine. Otišao sam da prekontrolišem kako je stanje sa nivom vode koja nadire u naselje od rijeke Spreče. Ustanovio sam da se voda prema naselju pomjerila najmanje jedan metar od pozicije koju sam prije obilježio. Vratio sam se kući i legao da odspavam, jer valja cijelu noć, koja dolazi, dežurati.
Oko 18,00 sati sam se probudio i ponovo otišao na poziciju odakle voda nadire prema naselju. Voda je već prešla od obilježenog mjesta oko tri metra i došla je do asvaltnog puta. Znači stanje se pogoršava. Krenuo sam sjevernim dijelom naselja. Sve kuće su već bile poplavljene. Ljudi pokušavaju da spasu dio imovine sa donjih dijelova kuća prenoseći ih na spratove. Sreća, pa još ima struje. Gazim vodu ulicom sa dubokim čizmama i razmišljam, ‘život čovjeka nikad nije bilo lak, uvijek je bila borba čovjeka za goli opstanak. Ratovi, prirodne nedaće i katastrofe, zagorčavale su ljudski život. A opet, sve to ne može da urazumi čovjeka, koji misli da vlada svijetom i ovodunjalučkim životom. Koliko samo čovjek, materijalnih sredstava i truda troši na proizvodnju naoružanja kojim sam sebe uništava.
Koliko je u svijetu gladnih, namučenih i onih nad kojim se i danas vrši tortura. Ljudska gramzivost i prisvajanje materijalnih dobara samo za sebe, nemaju granica. Ego, iako najveći neprijatelj čovjeka, izražen je u svakom njegovom postupku. U čovjeku postoji i svjetlost i tama. U večini slučajeva tama u njemu pobjeđuje i usmjerava ga putem zla.’
Negdje oko 20,30 sati zovem brata koji živi na području opštine Bratunac u selu Pervani. Vrijedan mi brat. Ima veliko imanje a radin je. Bavi se poljoprivredom, ratarstvo i stočarstvo. Posjeduje vodenicu u kojoj melje žitarice koje sam proizvodi. On mi javlja da rijeka Kravica koja protiče kraj sela, plavi sve redom i da mu je došla blizu kuće. Sprema se da ratarske mašine skloni prema brdu. Glas mu je drhtav. Osjeti si strah kod njega za eventualni gubitak svega onog što je poštenim i napornim radom decenijama sticao. Pokušavam da ga malo ‘razgovorim’, rekavši mu da se čuvaju, on i snaha, a sve drugo nije bitno. Važna je glava a imetak će se ponovo steći. Tješio sam brata a znao sam da to nema nekih efekata na njega, to po sebi znam. I sam sam bio u neizvjesnosti. Duga, mračna i nepredvidiva noć je preda mnom. Neizvijesnost je najgora. Tragedija, kataklizma i drugi jad, nije tako težak kao neizvijesnost. Neizvijesnost ubija i razara psihu čovjeka.
Supruzi kažem da ide u krevet. Ja ću dežurati. Probudiću je oko 2,00 sati po ponoći 16.05.2014. godine i da ona od tog vremena nastavi dežurati a ja ću onda na spavanje. Nije s tim složila. Predložila je da ja idem na spavanje a da ona dežura, jer njoj se ne spava. Legao sam negdje oko 11,30 sati, 15.05.2014. godine.
San nikako da dođe. Kiša i dalje neprestano pada. Čujem svaku kap koja padne na krov pomoćne zgrade, čiji je krov blizu prozora od spavaće sobe. Svaka ta kap direktno mi udara u mozak. Vjetar, skoro oluja, neprestano duva. Nikad nisam vjerovao u priče o sudnjem danu, smatrao sam da su to ‘babine priče’. Sad sam smatrao, da je ovo početak sudnjeg dana.
U 1,30 sati 16.05.2014. godine sam ustao iz kreveta. Struje je nestalo. Doduše, ulične sijalice još svijetle. Spremio sam se. Obukao sam nepromočive pantalone i bundu. Obuo sam duboke gumene čizme i zakačio baterijsku lampu na glavu. Krenuo sam prema poziciji sa koje voda nadire u dio naselja u kojem živim. Kad sam došao na tu poziciju vidio sam da se voda povlači. Nije bilo mjesta mojoj radosti jer sam idući prema naselju koje je bilo poplavljeno, vidio užasne prizore. Ljudi k’o mravi se bore da spasu dio imovine prenoseći je sa nižih na visočije spratove kuća. Došao sam blizu puta Živinice-Dubrave. Put je bio poplavljen. Preko njega ide brzac. Nisam mogao dalje zbog visokog nivoa vode, iako sam na nogama imao gumene čizme skoro do pasa. Vratio sam se kući. Rekao sam supruzi da mirno spava jer, bar za ovu noć smo bezbijedni, što se tiče poplava.
Probudio sam se u 7,00 sati, 16.05.2014. godine. Kiša je i dalje neprestano padala. Otišao sam do pozicije sa koje voda nadire u naselje. Voda se povlači. Krenuo sam prema poplavljenom naselju. Užas. Nisam mogao ući dublje u naselje zbog visokog nivoa vode. Komšije sa kojim sam razgovarao, rekoše da je nasip od pruge, između naselja Strašanj i Živinice, popustio i da je voda počela naglo da otiče, te je to razlog što je se voda povukla i da dio naselja u kome živim nije poplavljen.
Zovu me sinovi iz Beča. Sekiraju se. Vlatko, kolega iz Beograda, viče preko telefona, ‘jaro jesi li živ.’ Zove familija, zovu prijatelji iz BiH i iz cijelog svijeta. Interesuju se jesam li poplavljen. Ne vjeruju kad kažem, da mi voda ni u podrum nije ušla. Pitaju, ‘treba li šta. Ne treba, fala vam, ako bude zatrebalo, javiću vam’, veli im ja.
U drugom dijelu dana 16.05.2014. godine kiša je padala manjim intezitetom. Na kraju dana uključena nam je i struja.
Gledam preko TV poplave u cijelog BiH i u Srbiji. Tog dana je bilo najteže u Doboju i u Maglaju. Očekuju se, zbog ogromnog priliva vode u rijeke, Bosnu, Drinu i Savu, poplave u Bosanskom Šamcu, Bijeljini i u drugim mjestima kroz koja protiču ove rijeke.
Na Tv Živinice gledam; pacijente iz doma zdravlja Živinice do UKC u Tuzli prevoze sa bagerom do Husina, a odatle do UKC sa automobilima. U domu zdravlja Živinice dovezli pacijente na dijalizu iz Modriče. Jedan, pacijent brko, veli; ‘evo ponovo gradimo bratstvo i jedinstvo.’ Šaljivdžija, neki čovjek.
Dan 17.05.2014. godine, kiša je prestala padati. Voda koja je nadirala u naselje u kome živim povukla se iza nasipa.
Prošao sam naseljem koje je poplavljeno. Narod čisti prostorije koje su poplavljene. Žena u koje voda još teče kroz dvorište, čisti garažu. Pozdravih je, ‘ima li štete. Ima veli ona’ i odmah se poče jadati. ‘Vi ste prvi koji me je to upitao. Komšija prije mene, pokupio je sve vreće sa pojeskom iako mu nisu trebale, tako da sam, kao što vidite na ulaz u dvoriše, stavila daske.’ Kad sve ovo vidjeh, bijaše mi teško. Žao mi ljudi. Nisam bio previše srećan zbog toga što nisam bio poplavljen.
Zove me podstanar iz kuće u Bratuncu. Nije veli; ‘voda ušla u kuću, samo u podrum.’ I brat iz Pervana zove, nije poplavljen. Sve je znači kod mene uredu, a opet nije, jer nije uredu kod drugih.
Nedjelja, 18.05.2014. godine, izdvajam veći iznos novčanih sredstava i u Merkatorovom marketu u Živinicama kupujem najpotrebnije prehrambene namirnice za poplavljene; konzerviranu hranu, hljeb, mlijeko i pitku vodu. Sve ove namirnice lično vozim do crvenog krsta u Živinicama.
Bilo, ne ponovilo se, što re’ko naš narod.
Selimović Edhem Edo
