Mi, nekdašnji mještani sela Pervani, smo bili prilično veseo narod. Kao takvi često smo pravili razne zgode. Uveseljavali bi time i sebe i druge, praznili se. Nismo mi u to doba znali ni šta je stres, infarkt, apaurin. Veselja i pjesme je bilo ‘u svakom sokaku i na svakom koraku’.
Redovno smo se skupljali na autobuskoj stanici, ustvari, to je bilo autobusko stajalište kraj mosta u Pervanima. Taj prostor je bio veće površine koji se ‘protezao’ od mosta do asvaltnog puta.
Kraj rijeke i mosta, na tom prostoru su rasle vrbe sa širokim krošnjama koje su pravile ‘duboku’ hladovinu, skoro do kolovoza, a izmedju mosta i puta, više udesno gledano od mosta, nalazio se veliki kamen, stijena koja je ostala od vremena kada se radio osvaltni put od Konjević Polja do Bratunca. U hladovini tik do mosta bilo je položeno veliko drvo zatesano sa gornje strane. To drvo nam je služilo kao red stolica na kojima smo sjedili i ‘raznovijetali’ o svemu i svačemu. Prvo što smo uradili, da bi autobuska stanica nesmetano funkcionisala, formirali smo upravljačku strukturu te stanice i definisali personal. Izabrali smo upravnika stanice. Ova fukcija pripala je Selimović Ademu. Ne bez razloga. Upravnik stanice je mogla biti osoba koja najviše vremena provodila u hlodovini kod mosta. Adem je u potpunosti ispunjavao ovaj uslov. Zamjenik upravnika je bio Ekrem Muratović. Persanal smo bili svi mi ostali. Tako, prikupimo se mi na autobuskoj stanici, neki posjedaju na polozeno drvo, neki čučnu a neki stoje. Počnemo priču i, kobajagi, analizu funkcionisanja autobuske stanice. Posebno su bile izražene kritike ako niko ne bi bio prisutan na autobuskoj stanici u određeno vrijeme u toku dana. Navodilo bi se; da dolazi do zbrke, putnici nisu obavještvani kad koji nautobus dolazi, koji je autobus prošao kroz stanicu i tsl. Uglavnom, kritike su upućivane na adresu upravnika stanice. On bi, kobajagi, prihvatao kritike i obećavao da će se angažovati da u narednom periodu ne dolazi do ovakvim anomalija u fukcionisanju autobuske stanice.
Posebno je bilo interesantno kad pristigne autobus i iz njega ‘pohrle’ putnici iz naseg i susjednih sela, koji su bili zaposleni u Bratuncu, te su se vraćali sa posla, ili seljani ovih sela koji su zbog određenih poslova išli u Bratunac ili u Srebrenicu. Odmah bi se ogradilo sijelo i pripovijedanje o svemu i svačemu a posebno su bile interesantne priče pridošlih gdje i zašto je išao autobusom. ‘Od jutros sam na nogama, da šta radih ne bi mi ni žao bilo, nego moradoh na sud. Šumar me upis’o i prijavio da sam šjek’o šumu. Pozv’o me sudija. Veli, šjek’o si drva daleko od puta, suharke sto su ležale po zemlji. Jok, velim ja, kraj puta sam šjek’o uspravno drvo, trebalo mi za direke od čardaka. Moraću te onda kazniti, veli sudija’ završava besjedu pridošlica koji je išao na sud. Iako je sudija pokušavao da mu alakša situaciju i da mu odredi što manju kaznu, on, t.j. naš čo’jek, ne zna niti hoće da laže pa je sudiji rekao ono što je stvarno i radio u šumi.
Drugi bi prikupljala informacije; ‘je l’ istina da je taj i taj obolio na pljućima’. ‘Jes’, odgovara neko od ovih što sjede, ‘i to, ono najgore, haman, otpustilo ga iz bolnice, ni doktori više ne mogu ništa. Sta ćeš, čo’jek ti je isto k’o hajvan, rodi se živi i umre’, mudro zaključuje ovaj.
Moglo se dosta ‘mudrih izreka, besjeda i zaključaka’ čuti od pridoslih. Jedan omanji čovjek iz sela Pervani-Brdo, bi sjeo na veliki kamen na autobuskoj stanici i kad putem projuri kamion sa prikolicom bi zaključio; ‘mili bože ja koliki mozak mora da ima insan koji upravlja sa onom mašinom’ (kamionom).
Tako smo mi nekoć živjeli i veselili se u Pervanima.
(Selimović Edhem Edo)
